Cestom smrti do Amazone

Nakon adventskog bolivijskog tjedna u brdovitom i visoko smještenom La Paz-u došao je trenutak za planiranje samostalne rute u područje Amazone i Pampasa.

 Najdostupniji amazonski grad za iskušenje tropa i divljine je definitivno Rurrenabaque. Kako putujemo on budget, od dvije opcije prihvatljiva nam je bila samo jedna. Autobusom po Yungasu, još poznatom kao najopasnija cesta na svijetu.

 Dok smo planirali taj put nismo imali u uvidu da je to baš ta cesta. Cijena aviona je 100 eura u jednom smjeru, a autobus je u 2 smjera 20 eura. Puno, puno isplativije. Kada smo došli na autobusni kolodvor po karte bili smo upućeni na drugi terminal, na brdovitom, siromašnijem djelu grada, punom agencija u ulici punoj bosonoge dječice, žena sa pletenicama, zvanih Cholitas, pregrštima policije i autobusa koji idu za Rurrenabaque i Beni, tj. Za gradove Amazonas departmenta. Čitajući na internetu kako je to zaista opasna cesta sa mnoštvom smrtnih slučajeva i prometnih kolapsa i nezgoda, počela me hvatati panika. Na forumima sve puno komentara kako je puno bolja i prikladnija opcija uzeti avion, da ta vožnja nije za ljude, da je najnapornija ikad, kako je jako neudobno, kako su busevi klimavi…..

Na prvom stajanju prije samog početka nervoze zbog provalije

Idućeg jutra smo spakirali stvari i uputili se prema terminalu. Zaista je mnogo autobusa čekalo svoju salida-u, kako oni vole nazvati vrijeme polaska autobusa. Fizički se dosta razlikuju od „normalnih autobusa“ Puno veći kotači, njih 6, visoka baza.

 Pomalo podsjećaju na kamione za zaleđene ceste. Ono što put čini lakšim je mogućnost otvaranja prozora pored sjedišta. Muzika, film, hrana...ta opcija za 70 kuna ne postoji.

 Prvih 3h vožnje je prožeto Top Shop prodajom uživo i predavanjem bolivijskog trgovaca o kvalitetnoj prehrani.

 Ne prihvaćam riječi predavanja iz busa veoma ozbiljno. Em zbog mojeg ne predobrog poznavanja španjolskog jezika, em zbog toga što je način ishrane u Boliviji zaista loš. Sve je preslatko do te mjere da se ne može jest, ili je svedeno na različite vrste pripreme jako lošeg mesa. Kao vegetarijancu nije mi lako bilo održavati normalnu ishranu.

 Uz predavanje i prodaju spreja za insekte i kremu od biljke Koke imao sam prizor na snježne vrhove visokog lanca Andi, velike ptičurine, kanjone skrivenih jezera.

Ande u neposrednoj blizini La Paz-a

 Nakon prve stanke krenuli smo dalje. Idućih 5h osjećao sam knedlu u grlu cijelo vrijeme. Blato, 20km/h, veliki autobus na cesti širokoj 3 metra sa pogledom na provaliju, bez ograde, od nekih 200-300 metara. Jako velika količina anksioznosti je obuzela moje „grinkoško“ tijelo. Autobus je bio okupiran Bolivijcima i sa nas dvoje Europljana. Bolivijci su jako simpatični pa nisam osjećao neke negativne misli i namjere sa njihove strane. Nesigurnost da ne poginem sam osjećao cijelo vrijeme, za razliku od toga. Kažu da ako preživiš Death road da si imao najljepši pogled na landscape ikad. Ja sam preživio tu cesti i mogu reći da takve prizore nikada nisam vidio. Kao da imam vidikovac na Amazonu cijelu vrijeme, i na provaliju, naravno. Zadnjih 5h je brzo prošlo jer je bio mrak pa se nije mogla uvidjeti moguća opasnost, ali se moglo osjetiti škripanje i ljuljanje koje potpomagalo vizualiziranje te ceste pa pokušaj spavanja nije tako lak.

Panoramski pogled na Yungas

 Pitao sam se, možda je ovo zadnja Coca Cola koju pijem, zašto nisam više zagrlio svoje prije puta na američki kontinent, kako volim svoju pticu i kako bih volio opet plesati. Sretan sam zbog tog iskustva, zbog osjećaja zahvalnosti za proživljeni dan i za male stvari.

„Rurre!“ – povikao je u 2 ujutro vozač obučen u automehaničarski prsluk. Aah! Divan je osjećaj shvatiti da je taj bus došao, a još ljepši odgovoriti na pitanje  Rurrenabaque-ačanima kako si došao i čuti njihov odgovor kroz oduševljenje kako smo došli „ A si? Con el autobus? Loco!“ .

 Je li zaista toliko strašno? Mislim da nije. Nekima je to svakodnevnica. Je li moguće umrijeti? Da, je. Opasno je, nije asfaltirano, ali postfeeling – nevjerojatno. 

Jako jeftina „turistička“ atrakcija. Death road  je must do u Boliviji. Avion je zaista puno skuplji i ne pruža istinski osjećaj džungle. Preporučam, i za budžet i za iskustvo.

Kos - grčka prijestolnica migranata, mačaka i skandinavaca

Ovo ljeto, 2015., odlučio sam se na pothvat odradivanja animacijske sezone na grčkom otoku Kosu. Otok je smješten u otočnoj skupini Dodenkonosi, svojom veličinom bi se mogao pohvaliti kao duplo veći od Krka iliti Cresa, populacije blizu 100000. Smješten je u južnom Egeju i klima je (pre)mediteranska.

 Ono sa čim se stvarno može dičiti su njegove duge pješčane plaze, izvrsne za windsurfing, surfing i ostale vodene sportove.

Je li mi se svidjelo?

Trekking na vulkan "Tihi duh"

Čile je država koja nije poznata samo po kvalitetnom vinu i po svojoj klimatskoj raznolikosti, već i po broju aktivnih i neaktivnih vulkana. Vise je od 3 000 vulkana na ovom području. Vise od 3 000?

Znači da je skoro svaki vrh Anda svojevrstan vulkan.

Nedugo nakon što sam doputovao u Pucon, u središte " Lake discrit-a ", gradić sa toliko različitih mogućnosti i prirodnih ljepota, dobio sam priliku da se popnem na vulkan Quetropillan. 

Ime mu je korijena endogene skupine čileanskih starosjedioca - Mapuche, a u prijevodu znači " Tihi duh ".



Večer prije nas je posjetio vodič sa kojim se trebali penjati na vulkan te nam je dao smjernice za idući dan. što uzeti od hrane, odjeće, ostale opreme. Nije bilo puno toga pošto agencija iznajmi svu opremu ( vodootporne mountainclimbing cipele, zimske/ skijaške hlače, backpack, rukavice, icebreak stick i kacigu ). 
Tu večer mi je bio jako pozitivan osjećaj u grudima , znao sam da ću idući dan fizički biti na nešto manje od 3000 metara i da ću imati prekrasan pogled na okolne vulkane i jezero Villarrica na kojem se smjestio Pucon.
Nakon sto smo uzeli svu opremu, uputili smo se u 6 ujutro prema podnožju vulkana Quetropillan. U grupi je bilo 18 ljudi i 4 vodića. Uglavnom su to bili mladi putnici sa raznolikih strana svijeta ( Francuska, SAD, Izreal, Brazil, Australia, Korea...
Put je bio sastavljen kroz dvije etape. Prvi dio je penjanje kroz šumski dio malo vise od 2 sata, a zatim se kreće hodati po snježnom planinskom dijelu vulkana. Prvi dio je možda malo teži nego zagrebačka "planina" Medvednica. Nakon sto smo izašli iz sume ispred mene je bio toliko prekrasan vidik. Ravno ispred mene se prostirao drugi vulkan, drugi najaktivniji u Južnoj Americi, vulkan Rukapillan, zvan još i Villarica, a znaci na mapuche jeziku " Spiritualna kuca " Toliko prostranstvo bijelih snježnih vraška nisam vidio nikad do tada. Nakon kratke pauze slijedilo je penjanje po snijegu po vrlo strmoj planini. Kada smo krenuli nije se osjetilo da bi moglo biti izazovno. Ali svakim korakom je postajalo sve strmije i napornije. Pogled u cipele putnika ispred, zabijanje icebreakera u snijeg i osvrtanje iza sebe da vidiš koliko si daleko. Činilo se da se ne pomičemo sa mjesta. Ali kada si tamo ne želiš biti jedan od onih koji odustanu i pričekaju ostale da se vrate. Malo pomalo i bio sam na vrhu.

 Wow!Pogled na više od 5 vulkana dok stojiš na vrhu jednog od njih. Kako nevjerovatno!

Ravno ispred mene je bio još jedan jako veliki vulkan, doimao se jako blizu, iako je bliže Argentinskoj granici nego meni. Velicanstveni vulkan Lanin, kao da je izašao iz Photo Editora, savršen. Iza mene se još bolje vidio Rukapillan i dim koji izlazi iz njegovog kratera.


 
 Neka divna indijanska atmosfera. Na vrhu smo stavili kacige na glavu i uzeli plastični podložak za stražnjicu i krenuli se spuštati u sjedećoj poziciji prema dnu vulkana. Kako fenomenalna stvar! U jednoj ruci icebreaker stick a druga u zraku za ravnotežu i juri! Kakva je to neopisiva sreća i ljubav prema trenutku.

Vrativši se u hostel dočekao me zastrašući prizor samog sebe u ogledalu. Lice mi je bilo crveno kao znak STOP u prometu. Danima je trebalo da lice bude opet kao novo. 

Samo iz razloga sto nisam imao kremu za sunčanje, a snijeg na planinama jako reflektira sunčeve zrake, k tome još na planini. Izuzev tog zastrašujućeg prikaza moje ličnosti, osjećao sam veliku pobjedu samog sebe. Popeo sam se na vulkan. To mi je svakako nešto sto mogu nazvati Life eventom. 

Nema ništa lijepše zaspati nakon toga i osjetiti zahvalnost na tom vulkanu i potezu.