Nakon adventskog bolivijskog tjedna u brdovitom i visoko
smještenom La Paz-u došao je trenutak za planiranje samostalne rute u područje
Amazone i Pampasa.
Najdostupniji amazonski grad za iskušenje tropa i divljine je definitivno Rurrenabaque. Kako putujemo on budget, od dvije opcije prihvatljiva nam je bila samo jedna. Autobusom po Yungasu, još poznatom kao najopasnija cesta na svijetu.
Dok smo planirali taj put nismo
imali u uvidu da je to baš ta cesta. Cijena aviona je 100 eura u jednom smjeru,
a autobus je u 2 smjera 20 eura. Puno, puno isplativije. Kada smo došli na
autobusni kolodvor po karte bili smo upućeni na drugi terminal, na brdovitom,
siromašnijem djelu grada, punom agencija u ulici punoj bosonoge dječice, žena
sa pletenicama, zvanih Cholitas, pregrštima
policije i autobusa koji idu za Rurrenabaque i Beni, tj. Za gradove Amazonas departmenta. Čitajući na
internetu kako je to zaista opasna cesta sa mnoštvom smrtnih slučajeva i
prometnih kolapsa i nezgoda, počela me hvatati panika. Na forumima sve puno
komentara kako je puno bolja i prikladnija opcija uzeti avion, da ta vožnja
nije za ljude, da je najnapornija ikad, kako je jako neudobno, kako su busevi
klimavi…..
 |
| Na prvom stajanju prije samog početka nervoze zbog provalije |
Idućeg jutra smo spakirali stvari i uputili se prema
terminalu. Zaista je mnogo autobusa čekalo svoju salida-u, kako oni vole nazvati vrijeme polaska autobusa. Fizički
se dosta razlikuju od „normalnih autobusa“ Puno veći kotači, njih 6, visoka baza.
Pomalo podsjećaju na kamione za zaleđene ceste. Ono što put čini lakšim je mogućnost
otvaranja prozora pored sjedišta. Muzika, film, hrana...ta opcija za 70 kuna ne
postoji.
Prvih 3h vožnje je prožeto Top Shop prodajom uživo i predavanjem bolivijskog trgovaca o kvalitetnoj prehrani.
Ne prihvaćam riječi predavanja iz
busa veoma ozbiljno. Em zbog mojeg ne predobrog poznavanja španjolskog jezika,
em zbog toga što je način ishrane u Boliviji zaista loš. Sve je preslatko do te
mjere da se ne može jest, ili je svedeno na različite vrste pripreme jako lošeg
mesa. Kao vegetarijancu nije mi lako bilo održavati normalnu ishranu.
Uz predavanje i prodaju spreja za insekte i kremu od biljke Koke imao sam prizor na snježne vrhove visokog lanca Andi, velike ptičurine, kanjone skrivenih jezera.
 |
| Ande u neposrednoj blizini La Paz-a |
Nakon prve stanke krenuli smo dalje. Idućih 5h osjećao sam knedlu u
grlu cijelo vrijeme. Blato, 20km/h, veliki autobus na cesti širokoj 3 metra sa
pogledom na provaliju, bez ograde, od nekih 200-300 metara. Jako velika
količina anksioznosti je obuzela moje „grinkoško“ tijelo. Autobus je bio
okupiran Bolivijcima i sa nas dvoje Europljana. Bolivijci su jako simpatični pa
nisam osjećao neke negativne misli i namjere sa njihove strane. Nesigurnost da
ne poginem sam osjećao cijelo vrijeme, za razliku od toga. Kažu da ako preživiš
Death
road da si imao najljepši pogled na landscape
ikad. Ja sam preživio tu cesti i mogu reći da takve prizore nikada nisam vidio.
Kao da imam vidikovac na Amazonu cijelu vrijeme, i na provaliju, naravno. Zadnjih
5h je brzo prošlo jer je bio mrak pa se nije mogla uvidjeti moguća opasnost, ali
se moglo osjetiti škripanje i ljuljanje koje potpomagalo vizualiziranje te
ceste pa pokušaj spavanja nije tako lak.
 |
| Panoramski pogled na Yungas |
Pitao sam se, možda je ovo zadnja Coca Cola koju pijem, zašto nisam više zagrlio svoje prije puta na američki kontinent, kako volim svoju pticu i kako bih volio opet plesati. Sretan sam zbog tog iskustva, zbog osjećaja zahvalnosti za proživljeni dan i za male stvari.
„Rurre!“ – povikao je u 2 ujutro
vozač obučen u automehaničarski prsluk. Aah! Divan je osjećaj shvatiti da je
taj bus došao, a još ljepši odgovoriti na pitanje Rurrenabaque-ačanima kako si došao i čuti
njihov odgovor kroz oduševljenje kako smo došli „ A si? Con el autobus? Loco!“
.
Je li zaista toliko strašno? Mislim da nije. Nekima je to svakodnevnica. Je li moguće umrijeti? Da, je. Opasno je, nije asfaltirano, ali postfeeling – nevjerojatno.
Jako jeftina
„turistička“ atrakcija. Death road je must
do u Boliviji. Avion je zaista puno skuplji i ne pruža istinski osjećaj
džungle. Preporučam, i za budžet i za iskustvo.
