Trekking na vulkan "Tihi duh"

Čile je država koja nije poznata samo po kvalitetnom vinu i po svojoj klimatskoj raznolikosti, već i po broju aktivnih i neaktivnih vulkana. Vise je od 3 000 vulkana na ovom području. Vise od 3 000?

Znači da je skoro svaki vrh Anda svojevrstan vulkan.

Nedugo nakon što sam doputovao u Pucon, u središte " Lake discrit-a ", gradić sa toliko različitih mogućnosti i prirodnih ljepota, dobio sam priliku da se popnem na vulkan Quetropillan. 

Ime mu je korijena endogene skupine čileanskih starosjedioca - Mapuche, a u prijevodu znači " Tihi duh ".



Večer prije nas je posjetio vodič sa kojim se trebali penjati na vulkan te nam je dao smjernice za idući dan. što uzeti od hrane, odjeće, ostale opreme. Nije bilo puno toga pošto agencija iznajmi svu opremu ( vodootporne mountainclimbing cipele, zimske/ skijaške hlače, backpack, rukavice, icebreak stick i kacigu ). 
Tu večer mi je bio jako pozitivan osjećaj u grudima , znao sam da ću idući dan fizički biti na nešto manje od 3000 metara i da ću imati prekrasan pogled na okolne vulkane i jezero Villarrica na kojem se smjestio Pucon.
Nakon sto smo uzeli svu opremu, uputili smo se u 6 ujutro prema podnožju vulkana Quetropillan. U grupi je bilo 18 ljudi i 4 vodića. Uglavnom su to bili mladi putnici sa raznolikih strana svijeta ( Francuska, SAD, Izreal, Brazil, Australia, Korea...
Put je bio sastavljen kroz dvije etape. Prvi dio je penjanje kroz šumski dio malo vise od 2 sata, a zatim se kreće hodati po snježnom planinskom dijelu vulkana. Prvi dio je možda malo teži nego zagrebačka "planina" Medvednica. Nakon sto smo izašli iz sume ispred mene je bio toliko prekrasan vidik. Ravno ispred mene se prostirao drugi vulkan, drugi najaktivniji u Južnoj Americi, vulkan Rukapillan, zvan još i Villarica, a znaci na mapuche jeziku " Spiritualna kuca " Toliko prostranstvo bijelih snježnih vraška nisam vidio nikad do tada. Nakon kratke pauze slijedilo je penjanje po snijegu po vrlo strmoj planini. Kada smo krenuli nije se osjetilo da bi moglo biti izazovno. Ali svakim korakom je postajalo sve strmije i napornije. Pogled u cipele putnika ispred, zabijanje icebreakera u snijeg i osvrtanje iza sebe da vidiš koliko si daleko. Činilo se da se ne pomičemo sa mjesta. Ali kada si tamo ne želiš biti jedan od onih koji odustanu i pričekaju ostale da se vrate. Malo pomalo i bio sam na vrhu.

 Wow!Pogled na više od 5 vulkana dok stojiš na vrhu jednog od njih. Kako nevjerovatno!

Ravno ispred mene je bio još jedan jako veliki vulkan, doimao se jako blizu, iako je bliže Argentinskoj granici nego meni. Velicanstveni vulkan Lanin, kao da je izašao iz Photo Editora, savršen. Iza mene se još bolje vidio Rukapillan i dim koji izlazi iz njegovog kratera.


 
 Neka divna indijanska atmosfera. Na vrhu smo stavili kacige na glavu i uzeli plastični podložak za stražnjicu i krenuli se spuštati u sjedećoj poziciji prema dnu vulkana. Kako fenomenalna stvar! U jednoj ruci icebreaker stick a druga u zraku za ravnotežu i juri! Kakva je to neopisiva sreća i ljubav prema trenutku.

Vrativši se u hostel dočekao me zastrašući prizor samog sebe u ogledalu. Lice mi je bilo crveno kao znak STOP u prometu. Danima je trebalo da lice bude opet kao novo. 

Samo iz razloga sto nisam imao kremu za sunčanje, a snijeg na planinama jako reflektira sunčeve zrake, k tome još na planini. Izuzev tog zastrašujućeg prikaza moje ličnosti, osjećao sam veliku pobjedu samog sebe. Popeo sam se na vulkan. To mi je svakako nešto sto mogu nazvati Life eventom. 

Nema ništa lijepše zaspati nakon toga i osjetiti zahvalnost na tom vulkanu i potezu.